Događanja

Ljepota pisane riječi

 

Ponekad je najlakše izraziti se pisanjem, riječi u sebi čuvaju ljepotu, mir, daleke svjetove i maštovite likove.

Sudjelovali smo na raznim literarnim natječajima i veselimo se svakom uspjehu naših učenika!

 

 

Zvijezda da mi je biti…

 

Zvijezda da mi je biti

i nad cijelim svijetom lebdjeti.

Obišla bih cijeli planet

i obasjala cijeli svijet.

 

Plesala bih nebom svjetlošću svom

i obasjala svaki dom.

Pticama bih bila prijateljica,

a one bi pjesmom veselile dječja lica.

 

Potoku bih svakom osvijetlila put

da bude poput zlata žut.

Prekinula bih ratove ohole

i učinila da se svi ljudi na svijetu vole.

 

Zvijezda da mi je biti

nitko ne bi trebao suze liti.

Sijala bih radost svaki dan,

a navečer bih došla u tvoj san.

AUTORICA: Ema Fišter, 7.b

MENTORICA: Koraljka Parlaj, prof.

NATJEČAJ: Josip Pupačić i ja

 

 

ČUVARI USPOMENA

 

„Požuri, Ema, zakasnit ćemo!“ čuo se glas mog prijatelja Gabrijela.

Da, to sam ja. Cura koja uvijek nekamo kasni, a kamo mi to točno kasnimo? Ispričat ću vam.

Dakle, moj prijatelj (to vam je ovaj koji me požuruje) i ja smo jedni od milijun čuvara budućnosti. Sigurno se sada pitate tko su oni? To su tajno odabrani zastupnici zemalja o kojima ovisi budućnost Zemlje. Svaki od njih ima neku svoju posebnu moć. Jesam li spomenula da su svi čuvari budućnosti djeca? Da, da to je velika čast. Krenuli smo do Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Sigurno se pitate kako bi se tajno milijunsko društvo moglo okupiti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici?

Pa, mi zapravo ne idemo u knjižnicu! U jednom dijelu s knjigama nalazi se soba koja bi trebala biti ured. Glavna knjižničarka je znala sve o čuvarima budućnosti te je bila naša tajna pomoćnica. Ušli smo u prostoriju. Tamo nas je, kao i obično, čekalo računalo. Uvijek bi nam se preko računala javio vođa svih čuvara. Naime, nisu postojali samo čuvari budućnosti. O ne, ne! Mi smo tek mali dio čuvara. Postoje još čuvari svjetlosti, mašte, snova, sunca, mjeseca…

Čekali smo da svi čuvari pristupe sastanku kao bismo mogli početi. Počeli smo. Glavni čuvar je pričao siprofinskim jezikom. Mislim da nikad niste čuli za taj jezik. To je tajni jezik kojim govore čuvari (kako ne bi došlo do prisluškivanja). Glavni čuvar pričao nam je o raznim temama, a kako smo se sve više bližili kraju sastanka, počeo je pričati o temi zbog koje je i sazvao taj sastanak.

„Naime“, počeo je govoriti glavni čuvar, „izgleda kako su se u našim redovima pojavili neki novi čuvari za koje još nismo čuli. Radi se o čuvarima uspomena, a to su vrlo bitni čuvari jer oni otvaraju mjesta mnogim drugim čuvarima, tako da bi bez njih mogli nestati svi čuvari budućnosti! Zbog toga, naravno, ne možemo riskirati gubitak čuvara, k tome su nam brisači za petama (brisači su bili neprijatelji svih čuvara i stalno su nam nečime zagorčavali život). Odlučio sam poslati deset čuvara koji su se kroz prijašnje misije najviše iskazali. Na misiju bih išao osobno, no postoji problem. Netko mora ostati ovdje, u samom centru galaksije čuvara, i čuvati Zlatnu knjigu od brisača.

(Zlatna knjiga je bila knjiga svih naših posjeda. U nju bismo zapisali sve što želimo zaštititi od brisača, onda bi na tu stvar pao nevidljivi štit i brisači im nisu mogli nauditi).

Odlučio sam na tu misiju poslati po dva čuvara iz sljedećih država: Palomu i Carlosa iz Španjolske, Liama i Chloé iz Francuske, Zeynep i Mehmeta iz Turske, Skye i Ethana iz SAD-a te Emu i Gabrijela iz Hrvatske. Sutra na istom ovom mjestu čekat će vas portal koji će vas odvesti do galaksije u kojoj su zadnji put zabilježeni tragovi čuvara uspomena. Morat ćete proći kroz mnoge testove, izazove, odluke i preispitivanja jer je ta galaksija najzahtjevnija, iziskuje puno razmišljanja i bistar um.

Ostanite hladne glave i nemojte zaboraviti tko ste, zašto ste to što jeste i kako se sve uvijek događa s razlogom. Možda će samo jedan od vas stići do cilja, ali ne zaboravite da ne smijete odustati koliko vam god bilo teško!

Sretno, čuvari moji!“

Nismo previše razmišljali i, naravno, da smo svi prihvatili otići na misiju. Vratili smo se kući kako bismo napunili baterije i ponijeli neke osnovne stvari sa sobom. Krenuli smo vrlo rano. Još je cijeli Zagreb spavao.

Ušli smo u knjižnicu pa u prostoriju s računalom. Bilo nas je malo strah prije nego što smo ušli u portal. Prisjećali smo se riječi glavnog čuvara, no to nam je ujedno i dalo snagu da idemo dalje.

Prošli smo. Pred nama se stvorila prostorija s pet prolaza i trima vratima. Prolazi su očito bili namijenjeni za sve ostale čuvare koji su trebali doći, a vrata su nam izgleda bila prva zagonetka koju smo morali prijeći.

Napokon su stigli svi čuvari te smo krenuli dalje. Došli smo do misterioznih vrata. Sva vrata bila su potpunosti identična, osim što su svaka imala drugačiji znak na dovratnicima.

Prva su na sebi imala znak Sunca, druga Mjeseca i treća Zemlje. Nismo znali koja su vrata prava, a imali smo samo jedan pokušaj. Prisjećali smo se riječi glavnoga čuvara.

„Hmmm, što je ono rekao?“

„Znam“, naše razmišljanje prekinula je Chloé, „sigurno je Sunce!“

Svi smo ostali u čudu. Kako zna da je baš Sunce? Nisam bila baš uvjerena u točnost njezine pretpostavke.

Chloé nam je objasnila da je to zato što je Francuska zemlja svjetla, a svjetlo daje Sunce. Otvorila je vrata. Odjednom su dijelovi poda počeli nestajati pod našim nogama. Dio poda nestao je ispod Chloé te je ona potonula u dubinu. Za njom je skočila i Skey jer joj je htjela pomoći, no nije shvatila da će tako i ona potonuti u dubinu. Morali smo nešto brzo učiniti kako svi ne bismo nestali. Odjednom je Zeynep počela trčati prema vratima. Preskočila je sve otvore i otvorila vrata sa znakom Zemlje. Pod se počeo popravljati.

Izgleda da su vrata sa znakom Zemlje bila ona prava. Kad smo pitali Zeynep kako je znala da su baš ta vrata prava, odgovorila nam je da se prisjetila riječi glavnoga čuvara. On nam je rekao da o tim čuvarima koje tražimo ovisi naša budućnost, a o našoj budućnosti ovisi budućnost Zemlje.

Nastavili smo dalje.

Kada smo prošli kroz ispravna vrata, ušli smo u drugu prostoriju.

Ova nije bila nalik na sobu svjetla. Na zidovima je pisao neki natpis. Na svu sreću Carlos je uspio pročitati što piše. Pisalo je da je ovo prostorija iz koje ćemo ili izaći ili zauvijek ostati u njoj. Ovo je Kvami prostorija. Kvami su naše životinje vodiči. Svatko će izabrati jednu, i ako ste izabrali životinju koja vam odgovara, izaći ćete iz prostorije.

Ethan je odabrao orla, Paloma dupina, Carlos psa, Liam tigra, Zeynep sovu, Mehmet pumu, Gabriel lava i ja feniksa.

Kad samo svi odabrali svoje Kvamije, otvorio se tajni prolaz u zidu. Kad smo prošle Zeynep i ja, prolaz se naglo zatvorio. Pokušale smo dozvati druge da vidimo jesu li dobro. Čula sam Gabrijela kao mi govori da je sve dobro, da budemo hrabre i ne odustajemo te idemo dalje u ime njih.

Istu stvar je i Mehmet rekao Zeynep.

U jednom trenu čuo se nekakav prasak (isti onakav kakav smo već ranije čule u prvoj prostoriji kada su dijelovi poda počeli nestajati) i nakon njega nismo više čule ni Gabrijela ni Mehmeta. Bojale smo se, ali smo znale da zbog ostalih moramo nastaviti dalje. Ova prostorija je izgledala najbezazlenije, ali prema iskustvima iz prošlih prostorija, i ova je očito samo izgledala lagano.

Bio je pred nama običan hodnik na čijem se kraju nešto svijetlilo. Došle smo do kraja i probale proći. Zaustavila nas je struja. Izgleda da je to nevidljivi zid.

„Da, upravu ste“, rekoše nam Kvamiji, „to je nevidljivi zid kroz koji samo jedna od vas može proći.“

Znale smo da je postojala neka kvaka i da ova prostorija ne može biti tako laka kao što je izgledala.

„Ti bi trebala proći“, rekla sam, „ti si ta koja nas je izvukla iz prve prostorije, tako da bi bilo pošteno da ti ideš i do kraja!“

„Ne, ti trebaš proći.“ reče Zeynep.

„Nisam imala pojma što treba učiniti u prvoj prostoriji. Gabrijel mi je rekao da ja otrčim i pokušam otvoriti vrata jer sam najbrža. On mi je rekao koja vrata da otvorim i zašto. Tako da ti si ta koja mora proći, jer samo sam ja kriva što Gabrijel nije s nama. Ja sam mu savjetovala da izabere lava.“

Nisam bila uvjerena u Zeynepinu priču. Rekla sam joj ili će proći ili neće nitko! Pristala je. Zagrlile smo se.

„Sretno, znam da nisam pogriješila.“ rekla mi je Zeynep i gurnula me kroz nevidljivi zid.

Pokušala sam se vratiti k njoj, ali nisam uspjela. Ispod nje se, također, otvorio pod na kojem je stajala i ona je nestala u dubini.

 

Sjela sam i počela plakati. Htjela sam odustati. U tom trenu preda mnom se stvori moj Kvami.

„Ema“, počeo je, „ne smiješ odustati. Ako odustaneš, nećete uspjeti spasiti čuvare od brisača i tvoji prijatelji će zauvijek ostati u podzemlju…“

„Čekaj malo! Što si rekao!? Moji prijatelji su živi?“ upitala sam.

„Da“, rekao je, „baš dolazim od njih i poručuju ti da se sjetiš što vam je glavni čuvar rekao.“

Sjetila sam se riječi glavnoga čuvara.

Rekao je da ne odustajemo i da ne zaboravimo tko smo i kako se sve što nam se događa, događa s razlogom.

„Tako je, to je to! Moram nastaviti dalje za svoju ekipu.“

Počela sam razmišljati. Feniks je rekao da se baš vratio iz podzemlja, što znači da postoji izlaz.

Došla sam do kraja sljedeće prostorije. Opet je na zidu nešto pisalo. Na svu sreću ovoga puta pisalo je na hrvatskom (kao da su znali da ću baš ja proći dalje) pa sam uspjela pročitati. Pisalo je da se iza jednih od ovih vrata (super, opet vrata) kriju čuvari uspomena.

Na prvim vratima bila je slika bebe, na drugim djece, na trećim roditelja i na četvrtim slika bake i djeda. Uopće nisam imala pojma koja su vrata prava!

Pretpostavila sam da se na vratima nalaze slike koje govore koliko zapravo čuvari uspomena imaju godina (jesu li djeca kao mi ili su stariji od nas).

Iz ruksaka, kojeg sam ponijela sa sobom, izvadila sam kuku za penjanje. Primijetila sam da se svaka rupa u podu, kroz koju je pao netko od čuvara, nije nakon njihova pada zatvorila.

U prvoj prostoriji zatvorile su se sve rupe osim one u koju su pale Chloé i Skey, u drugoj prostoriji nismo ponovno čuli onaj prasak što znači da su rupe ostale otvorene, a kad je Zeynep pala i sama sam mogla vidjeti da se rupa nije zatvorila.

Stala sam ispred vrata sa slikom bebe (jer sam mislila da ta sigurno nisu prava) i otvorila sam ih. Bila sam upravu. Ta vrata nisu bila prava te sam i ja propala. No desilo se ono što sam i mislila da hoće. Kuka mi je zapela za rub otvora i omogućila povratak. Kad sam pala u podzemlje rekla sam svima što sam učinila te smo se svi zajedno popeli natrag. Zadnja se penjala Chloé koja se spotaknula. Uspjeli smo je uloviti, no kuka za penjanje je pala i više nismo mogli do nje. Shvatili smo da nam je ovo zadnji pokušaj. Razmišljali smo.

„Hmm?“

„Možda su djeca!“, predloži Zeynep.

„Djeca su čuvari budućnosti pa možda su i uspomena?“

Svi su se ostali složili, samo ja nisam bila sigurna. Da su djeca čuvari budućnosti, već bismo ih odavno mogli osjetiti. Čuvari su imali tu moć da blizinu nekog drugog čuvara mogu osjetiti.

„Dobro, ako nisu djeca tko su onda?!“

Zeynep se već spremala otvoriti vrata sa slikom djeteta.

„Stanite!“, zaustavila sam ih.

„Da su djeca čuvari budućnosti, već bismo ih odavno mogli osjetiti! Glavni čuvar je rekao da o čuvarima uspomena ovisi budućnost čuvara budućnosti, koji su djeca, tako da čuvari uspomena definitivno nisu djeca. Mislim da se čuvari koje tražimo kriju iza vrata sa slikom bake i djeda.“

Svi su me pogledali u čudu.

 „Mislim da su oni“, nastavila sam, „zato što naše bake i djedovi imaju puno više uspomena, nego što ih imaju naši roditelji.“

Bake i djedovi dugo su već tu, čuvaju mnoštvo uspomena.“

Otvorila sam ta vrata. Zaista sam bila upravu. To su bila vrata na kojima je bila slika bake i djeda. Svi zajedno, s novootkrivenim čuvarima, vratili smo se u centar galaksije čuvara.

Ostala nam je još samo jedna stvar. Morali smo u Zlatnu knjigu upisati što smo saznali. Mene je dopala ta čast. Uzela sam pero i velikim slovima napisala: BAKE I DJEDOVI – ČUVARI USPOMENA!      

         

 

IME I PREZIME AUTORICE: EMA GOSPOČIĆ

RAZRED: 7. B

IME VODITELJA: KORALJKA PARLAJ, prof.

NATJEČAJ: Lovrakovi dani kulture

 

e-spomenice
copyright

© 2016.-2019.
Dopušteno je stavljati poveznice prema ovoj stranici ili koristiti isječak teksta koji služi kao poveznica prema njoj. Prenošenje sadržaja u cjelosti zabranjeno je bez pismenog dopuštenja autora teksta ili slike.

Prijavi se na:
e-dnevnik za učenike
Pratite nas na:
Google Photos albumi