Događanja

Obitelj je najtopliji pokrivač kad ti je najhladnije

Intervju sa spisateljicom Bojanom Meandžija

 

Bojana Meandžija rođena je u Karlovcu gdje se školovala, a studij je završila u Zagrebu. Piše od malih nogu, stihove, ali i prozu.

Njezin roman Trči! Ne čekaj me… poseban je ratni roman jer ga je pisala na dječji, neutralan način, bez mržnje. Također, preveden je i na engleski jezik.

U našoj je školi gostovala 12. prosinca 2017. Na tom su književnom susretu bili uglavnom sedmaši i osmaši, no s novinarskom propusnicom prisutno je bilo i nekoliko šestaša, među kojima smo bili i mi zaduženi za intervju.

Na kraju razgovora s učenicima zamolili smo ju da nam odgovori na nekoliko pitanja. Evo kako je to izgledalo.

 

N: Pripremili smo nekoliko pitanja za Vas. Možete li nam odgovoriti na njih?

B: Naravno.

N: U redu! Krećemo. Kako se probudila Vaša strast za pisanjem?

B:  Zapravo, uopće nisam imala namjeru pisati, iako to radim oduvijek. Kao mala pisala sam liječničke recepte za mamu, no tada nisam znala da će to prerasti u pisanje romana. Zapravo ni Trči! Ne čekaj me… nije trebao biti roman, već sastavak!

N:  Koliko ste romana dosad napisali?

B:  Dva. Trenutno ih pišem još, ali nisu dovršeni pa ni objavljeni.

N:  Jesu li svi događaji iz knjige Trči! Ne čekaj me… istiniti?

B:  Da, osim imena mojih prijatelja. 

N:  Kako to da ste odlučili svoje iskustvo podijeliti s ostalima?

B:  Iako je to vrlo intimno, odlučila sam ga podijeliti s vama kako biste saznali (vi, tj. današnja djeca, ali i odrasli) kako su djeca živjela prije samo dvadeset i šest godina, kako su se osjećala, o kome su brinula…

N:  Najprije ste roman željeli nazvati Moje… Zašto ste mu promijenili ime?

B:  Urednik, Božidar Prosenjak, mi je rekao da je Moje… izvrstan naslov, ali da ga djeca vjerojatno neće razumjeti. Zato sam za naslov uzela mamine prve riječi kad su granate počele padati na Karlovac, tj. „Trči! Ne čekaj me…“

N:  Kako ste podnijeli izbjeglištvo u Sloveniji?

B:  Ono je, nasreću, trajalo samo 48 sati, ali mi je i to bilo dovoljno mučno i stresno. Nije ugodno kad nisi u svom krevetu, svom stanu i moraš ovisiti o drugim ljudima. Koliko je god bilo neugodno u gradu kraj svih tih uzbuna i granata, ipak si na svom.

N:  Je li Vam uz vlastitu obitelj bilo ipak lakše prebroditi ratne strahote?

B:  Apsolutno. Kad znaš da je netko tu, bili to mama, tata, brat ili sestra, da ti da ohrabrenje i utješnu riječ, to je neprocjenjivo. Volim reći da je obitelj najtopliji pokrivač kad ti je najhladnije. Da nije bilo moje obitelji ne bih sada ovdje stajala tako snažno i hrabro. Uz nju mi je bilo mnogo lakše.

N:  Nedostaje li Vam stara zgrada u kojoj ste živjeli?

B:  Ona je zapravo obnovljena, tako da mi i danas živimo u njoj. I dalje se na njoj vide ožiljci i posljedice rata, ali to je moja najdraža zgrada i mislim da ću tamo biti zauvijek.

N:  Je li Vam bilo teško „vratiti se“ u prošlost, prisjetiti se svih tih događaja?

B:  Ne, jer sam, kad sam pisala roman još uvijek bila u tom razdoblju. Počela sam ga pisati s trinaest, a završila s osamnaest godina – znači tijekom tog razdoblja Domovinskog rata. Zapravo, mnogo mi je teže o tome govoriti sada dok razgovaram s vama i, na neki način, sve to ponovno proživljavam. Pljesak koji ste mi poklonili na kraju (književnog susreta, op. a.) zapravo me rastužio, ali ne na negativan, već pozitivan način.

N:  I kraj… što mislite osjećaju li se posljedice rata i sada?

B:  Mislim da se ne smije zaboraviti što je bilo devedesetih u Hrvatskoj, ali ne mislim ni da treba živjeti u prošlosti i prčkati po tim ranama. Ajmo jednom više nabaciti osmijeh i krenuti dalje!

 

 

                                   Razgovor vodili: Ivana Žukina i Gabrijel Kučko, 6.a

copyright

© 2016.-2018.
Dopušteno je stavljati poveznice prema ovoj stranici ili koristiti isječak teksta koji služi kao poveznica prema njoj. Prenošenje sadržaja u cjelosti zabranjeno je bez pismenog dopuštenja autora teksta ili slike.

Prijavi se na:
e-dnevnik za učenike
Pratite nas na:
Google Photos albumi