Događanja

Drugačiji intervju s „drugačijom“ književnicom

 

Željka Horvat-Vukelja hrvatska je književnica i dramaturginja. Objavila je tristotinjak kratkih priča i dvadesetak igrokaza za djecu. U našoj se školi, u četvrtak 8. ožujka, susrela s učenicima prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda. Susret je započela neuobičajeno, svirajući usnu harmoniku, uspomenu s jednog od putovanja. Ispričala je potom priču o gudačima i mobitelu. U drugoj priči riječ je bila o kajdanci koja je izgubila violinski ključ pa je uslijedila jedna ljubavna, a posljednja je bila o soljenci i paprenci. S ovom se književnicom smijalo, učilo, čak i pjevalo.

                                                                                              Jelena Bubanko, 8.b

 

Nakon susreta s učenicima, zamolila sam književnicu za kraći razgovor. Evo što mi je sve ispričala.

Željka Horvat-Vukelja svoje je prve četiri godine provela Šibeniku, zatim se preselila u Zadar gdje je završila osnovnu i srednju školu. U djetinjstvu je maštala kako će jednog dana postati prodavačica, doktorica, učiteljica, violinistica ili pijanistica, ali privlačilo ju je i pisanje. Već u drugom razredu počela je svirati klavir i, iako joj isprva nije baš išlo, danas joj je drago što zna svirati. Trenutno uči svirati usnu harmoniku, što joj baš ne polazi za rukom jer ju nema tko podučiti tehniku disanja, ali uporna je. Prvu usnu harmoniku kupila je još kao srednjoškolka  na maturalnom putovanju u Pragu gdje joj je bilo vrlo lijepo jer, kako sama kaže:“Kad imaš oko sebe dobro društvo, i na livadi je predivno.“

Pisati je počela u drugom razredu osnovne škole. Isprva je pisala pjesme, a zatim i priče. Inspiracije i danas pronalazi u svakodnevnom životu. Promatra ljude oko sebe i prirodu.

Književnica Horvat-Vukelja otkrila nam je da govori nekoliko stranih jezika: francuski, španjolski, engleski, njemački, a talijanski je naučila još kao dijete jer je živjela na moru. Jezik koji bi tek željela naučiti je portugalski. Zasad na portugalskom zna reći jedino svoje ime.

Povremeno radi i u glazbenoj školi gdje podučava predškolarce, a kao članica Društva hrvatskih književnika za djecu posjećuje i djecu u bolnicama, što smatra vrlo plemenitim. Ipak, za male bolesnike radi drugačije književne susrete kako bi zaboravili svoje probleme, a izjavila je i da je u bolnici uvijek jako emotivno.

Otkrila mi je i zašto je u jednom trenutku željela postati violinistica: „…jer volim onaj osjećaj kad pridonosim nekoj prekrasnoj cjelini. Pjevajući u zboru osjetila sam kako je predivno kad si dio jedne cjeline.“

Djeci je poručila kako je važno mnogo čitati te da ono što napišu, iako možda nisu time zadovoljni, nikako ne bacaju već stave sa strane jer će se tome možda jednom vratiti i tada napisati mnogo bolje. Svatko u književnosti treba tražiti formu koja mu pristaje – nekome roman, pjesma, možda neka bajka, a ona je sebe pronašla u kratkim pričama. Svoja djela posvećuje djeci zato što  voli kad ih ona nasmiju.

Nekad je priče pričala svojoj djeci, a danas ih priča na književnim susretima.

Razgovor vodila: Nikolina Hren, 8.b

e-spomenica 2016./17.
copyright

© 2016.-2018.
Dopušteno je stavljati poveznice prema ovoj stranici ili koristiti isječak teksta koji služi kao poveznica prema njoj. Prenošenje sadržaja u cjelosti zabranjeno je bez pismenog dopuštenja autora teksta ili slike.

Prijavi se na:
e-dnevnik za učenike
Pratite nas na:
Google Photos albumi